RAZVOJ VODIČKE SLUŽBE U DUBROVNIKU

Uživajući povlasticu povoljnog zemljopisnog položaja, podneblja, vješte diplomacije i unosnih poslova, Dubrovnik je oduvijek privlačio važne goste.

U doba Republike, njih su u ove krajeve najčešće dovodili poslovi vezani uz trgovinu, pomorstvo i diplomaciju, graditeljstvo i drugi, prije nego oni vezanu uz dokolicu ili kulturnu radoznalost. Ali protokol je dakako zahtijevao da se važnim gostima pokaže Grad i njegovi spomenici, a tu su zadaću preuzimali uglavnom «domaćini», pojedine osobe.

Nakon dokinuća Republike, tijekom 19. i prve polovice 20. stoljeća, nakon čega započinje značajniji razvoj turizma, u Grad su počele pristizati značajne osobe iz književnog i kulturnog života zemlje i inozemstva, čije je težište bilo pomaknuto u neke druge, manje praktične sfere ljudskog života. Među njima, uz neizbježne državnike i političare, možemo ubrojiti i hrvatske Ilirce, poput I. Trnskog, Lj. Gaja, P. Preradovića, I. Kukuljevića i druge, te posebno putopisce I. Duringsfelda, O. Reinsberga, A. Fortisa, F. Carru, H. Stieglitza, I. Smollea, kao i slikare J. Čermaka, H. Fischera, R. Svobodu, koji su perom i kistom pravili zapise o ljepotama Grada i utiscima koje je on na njih ostavljao, utirući put mnogim kasnijim namjernicima. Dakako, takve goste su u razgledanje vodili dubrovački književnici, povjesničari, profesori i drugi domaći uglednici, najčešće kao svoje goste i prijatelje, ili u ime predstavnika grada, uglavnom kurtoazno.

U 19. stoljeću, među njima se spominju slijedeća imena: Pierko Bunić, Antun Kaznačič, Antun Kazali, Niko i Medo Pucić, Mato Vodopić, Vlaho Gethaldi, Karlo Natali, Rafo Picić, Luko Disak Sorgo, Luko Zore, Lujo Klaić i drugi. Prva polovica 20. stoljeća bilježi nova imena u ovoj djelatnosti, među kojima: Rafo Jani, Josip Podesel, Milorad Medini, Antun Vučetić, Vicko Adamović, Baldo Kosić i druga. Spomenimo se i Zvonka Goića, Iva Pastuovića i drugih koji su u predvečerje 2. svjetskog rata književnoj eliti pisaca PEN kluba, prilikom održavanja svjetskog kongresa u Dubrovniku 1933 godine, uspješno prezentirali prošlost i kulturu svoga grada.

Unatoč stoljetnom obnašanju ove djelatnosti, do 1937. godine nije zabilježen nikakav pravilnik kojim bi ona, na ovaj ili onaj način, bila određena. Naime, tek propis kojeg 1937. godine donosi Kotarsko (sresko) poglavarstvo Dubrovnika, naslovljen «Pravilnik za vođenje stranaca po gradu», propisuje uvjete za stjecanje vodičke dozvole, tj. zvanja vodiča. Evo kako su oni glasili:

«Lice koje traži dozvolu mora na praktičnom ispitu pred komisijom dokazati:
1. da poznaje u glavnim crtama opću historiju i geografiju naše države, zatim povijest umjetnosti a i faunu i floru onog turističkog mjesta u kojem želi biti vodičem,
2. da dobro poznaje turističke, historijske, umjetničke, arheološke, etnografske i druge znamenitosti onog turističkog mjesta u kojem namjeravaju biti vodičem,
3. da dobro vlada onim stranim jezikom u kojem želi obavljati radnju vodiča».

Stupanje na snagu ovog Pravilnika 7. kolovoza 1937. u lokalnom je tisku («Hrvatska Dubrava», «Narodna svijest») prošlo nezapaženo, tek tjednik «Dubrovnik» od 21. kolovoza donosi u rubrici «Dubrovačke vijesti» slijedeću bilješku: «Sresko načelstvo izdalo je propise za vodiče stranaca.

Samo oni koji zadovolje tim propisima moći će biti vodiči stranaca u Dubrovniku i okolici». Ni Turistički savez u svojim opširnim godišnjim izvještajima za 1937. i 1938. godinu ni riječju ne spominje Pravilnik. Međutim ''Radni odbor za unaprjeđenje turizma na Jadranu'' 1939. godine donosi ''Uredbu o vodičima'' koja je pripremljena prema principima dubrovačkog Pravilnika.

Iako se Pravilnikom izričito predviđa izdavanje dozvola za jezik i područje rada, nije poznato da su takve ikada bile uručene. S obzirom na političku situaciju u Europi, približavanje rata, kao i njegove posljedice, za pretpostaviti je da broj vodiča u razdoblju od 30-ih do 50-tih godina nije bio velik. U prvim godinama poraća, s obzirom na mali broj ljudi koji su pristizali u Grad, uključujući školske ekskurzije, sindikalne grupe, rijetke grupe stranih turista, sudionike skupova i delegacije (npr. delegacija Akademije nauka SSSR-a 1946., Vojna delegacija Češke 1947., parlamentarne delegacije Velike Britanije i Belgije 1951., Šahovska olimpijada 1950.) te turiste s prvog parobroda «Pace» 1951., radio je vrlo mali broj vodiča, angažiranih uglavnom putem agencije «Putnik» (kasniji «Atlas»). Unatoč tome, u svibnju 1947. godine u Dubrovniku je bio organiziran »prvi tečaj vodiča za turiste» (najavljen kao «prvi u zemlji nakon oslobođenja»), a pohađale su ga 34 osobe. One će ipak morati pričekati neka sretnija vremena za vježbanje profesije nakon poratne krize koja će se okončati negdje 1952. godine.

Prvi koraci ove danas tako značajne djelatnosti bili su dakle i prije i poslije 2. svjetskog rata učinjeni u Dubrovniku, gradu stoljetne tradicije prihvaćanja i vođenja gostiju. Dakako, u svojim počecima ova djelatnost je prije bila kurtoazna nego lukrativna. Također, osim poslovnih ljudi, znatiželjnika i političara koji su u ove krajeve stizali iz stranih zemalja, goste se uglavnom vodilo na hrvatskome jeziku. Tek se s uplovljavanjem spomenutoga parobroda «Pace» 1951. s francuskim gostima, počela ukazivati veća potreba za stranim jezicima.

Slijedećih će godina broj stranih turista u Dubrovniku znatnije porasti, posebno onih s parobroda na kružnim putovanjima («Oslofjord», «Stela Maris» i drugi). Porast potrebe za zvanjem turističkih vodiča urodit će na razini Hrvatske novim aktima koji ga reguliraju, Tako je 1957. donesen Zakon o turističkim vodičima kojim su izmijenjene odredbe propisane Pravilnikom iz 1937. godine. Po novom zakonu «Turistički vodič je osoba koja turistima pokazuje i stručno objašnjava prirodne ljepote i rijetkost, kulturno-povijesne spomenike, umjetnička djela, etnografske i druge znamenitosti, povijesne događaje i legende o tim događajima i ličnostima, društveno-političke tekovine i zbivanja te ekonomska dostignuća mjesta i područja».

S rastućim potrebama za uslugama turističkog vodiča, Turističko društvo Dubrovnik je u 60-tima počelo s organizacijom seminara i tečajeva za mlade vodiče, tako da je u tom razdoblju u Gradu bilo 40-ak licenciranih turističkih vodiča. Pri Društvu je osnovana «Sekcija za turističke vodiče» koja je imala svoga predsjednika, sa zadaćom neposrednog praćenja rada i problema vezanih u njih. U tom smislu su često organizirani sastanci sa članstvom na kojima se raspravljalo o uočenim slabostima (pitanje honorara, doprinosa, radnog staža, zdravstvenog osiguranja i dr.) i načinima da se za njih nađu rješenja. Također su se po potrebi organizirala predavanja stručnjaka na zadanu temu u cilju usvajanja novog znanja.

S većim zamahom turizma tijekom 70-tih godina, turistički vodiči su trebali dokazivati sposobnost za obavljanje svoje djelatnosti pred posebnim komisijama. Njih su u početku formirali organi uprave u suradnji s predstavnicima turističkih organizacija, zatim Turistički savezi u suglasnosti s prosvjetno-pedagoškim službama. Na kraju su tu ulogu preuzele visokoškolske ustanove uz odobrenje nadležnih republičkih organa uprave. Programi ispita su u cijelom razdoblju imali zajedničku okosnicu, a mijenjali su se (uglavnom dopunjavali) neki ispitni sadržaji i predmeti.
Nove promjene donosi Zakon o turističkoj djelatnosti iz 1978. (NN br. 14/78) u kojim je redefiniran tekst o turističkim vodičima, način utvrđivanja minimalnog ispitnog programa i okvir za sastav ispitnih komisija. Slijedeće promjene ugrađene su u noviji Zakon o ugostiteljskoj i turističkoj djelatnosti iz 1988. (NN br. 28/38), na temelju čega je donesen novi Pravilnik polaganju ispita za turističke vodiče i ispita za turističke pratioce (NN br. 8/90). Slijedeći Pravilnik o stručnom ispitu za turističke vodiče i ispitnom programu za turističke pratitelje, oslanja se na Zakon o turističkoj djelatnosti (NN br. 8/96) iz 1996., a iste godine donesen je i Pravilnik o upisu turističkih vodiča kao i Pravilnik o iskaznici turističkih vodiča (dopunjen 2002. godine). Nakon TSO, u Dubrovniku je ispite za zvanja vodiča najprije organizirala Viša turistička škola, a zatim Fakultet za turizam i vanjsku trgovinu, sada Odjel Sveučilišta.

Na kraju treba dodati da su se u Hrvatskoj programi ispita za turističke vodiče tijekom proteklih 70 godina stalno aktualizirali i prilagođavali društvenim i civilizacijskim tečevinama, koje su pratili ispitni zahtjevi i kriteriji. Stoga bi Društvo turističkih vodiča trebalo i ubuduće doprinijeti u nastojanjima da ispitne komisije budu sastavljene od vrhunskih stručnjaka i da zadrže postignutu razinu visokih kriterija. Procesi vezani za europske integracije svakako će uroditi novim zakonima koji bi, za očekivati je, trebali donijeti svoj doprinos ovome cilju. Dubrovnik kao jedan od gradova na UNESCO-voj listi (od 1979. po zaključku u Luxoru, Egipat) zaslužuje najbolju moguću interpretaciju.